IZLOŽBA

ANTUN I STJEPAN RADIĆ

Za prelazak na sljedeći pano koristite strelice na tipkovnici

Trebarjevo Desno, selo na obali Save, najviše je proslavilo djelovanje braće Radić, Antuna i Stjepana. Plodovi njihove velike ostavštine sežu sve do današnjih dana.

SINOVI TREBARJEVA

Poštovani posjetitelji, pred Vama je virtualna izložba „Antun i Stjepan Radić – sinovi Trebarjeva“ koja je ostvarena u suradnji Kulturnoga centra braće Radić i Gradskog muzeja Sisak. Predstavlja presjek života Desnog Trebarjeva s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kao i njegovih sinova Antuna i Stjepana Radića. Predstaviti život i djelo sinova Trebarjeva, Antuna i Stjepana Radića, nemoguće je ako se ne predstavi Posavina, njezini ljudi i običaji. Životi ovih hrvatskih velikana isprepleteni su, poput tradicionalnog posavskog veza s krajem iz kojeg su potekli. S krajem u kojem su dobili temelje ljubavi i razumijevanja prema hrvatskom čovjeku, seljaku koji je generacijama živio i umirao, gradio i branio svoj trud, muku i svoju vjeru na obalama rijeke Save. Iako su Radići živjeli i djelovali, a time i pripadali velikim europskim gradovima, kulturnim i intelektualnim središtima tadašnje Europe, neupitno je da su svoju snagu, osjećaj za pravicu i hrabrost crpili upravo iz plodnog tla hrvatske Posavine. Upravo to je, uz njihovu žrtvu i najveća ostavština hrvatskom narodu. Spoznaja da narod koji ima svoje korijenje duboko u zemlji, u selu, u običajima i kulturi može baš poput stoljetnih posavskih hrastova preživjeti sva nevremena povijesti. Proučavanjem života i djela braće Radić ne dobivamo samo puke informacije o prošlosti Hrvata i hrvatskog sela. Nauk braće Radić je daleko više od lekcije iz turbulentne povijesti, on je i nauk o budućnosti hrvatskog sela, hrvatskog čovjeka, a i time hrvatske države. I zato možemo biti sigurni da nas naši stari, velikani poput Antuna i Stjepana Radića, ali i obični ljudi, nisu iznevjerili nego su nam ostavili u zalog veliko bogatstvo koje mi ne smijemo prepustiti vremenu. Bogatstvo koje moramo sačuvati, ali i stvarati nove vrijednosti za buduće generacije. To je najbolji način da hrvatsko selo i hrvatski narod doživi preporod za koji su se Radići borili cijeli svoj život i za koji su taj život i dali.

Uvod

Univ.spec.pol. Jasmina Jovev , dipl.nov. ravnateljica Kulturnog centra

Trebarjevo Desno selo na obali Save, najviše je proslavilo djelovanje braće Radić, Antuna i Stjepana. Plodovi njihove velike ostavštine sežu sve do današnjih dana. Prvi podaci o selu Trebarjevu Desnom vezani su uz župu Martinska Ves koju je osnovala za svoje kmetove velikaška porodica Chopor (Čupor) koja je tu imala svoje posjede. Župa se spominje već 1334.g. u popisu župa, a 1696.g. navodi se i selo Trebarjevo koje spada između ostalih u tu župu. Trebarjevo je nastalo na krečevini, na mjestu izloženom stalnim provalama vode, poplavama. Ljudi iz ovog kraja uvijek su se borili s vodom i stradavali od nje. Kao što su zajedno spašavali selo od vatre tako su zajedno obavljali i veće poslove: vozili gnoj, kopali, kosili, pretvarali konoplju u predivo, a pogotovo brali kukuruz, i to sve uz pjesmu i veselje. Autorstvo ljudi iz sredine kao što su to prinosi ovdašnjih zapisivača su bez usporedbe danas, jer su to zapisi samih seljaka u doba života kulture koju žive i prezentiraju. Prikaz života kroz zapisivače predstavlja običajima obilježeno prošlo vrijeme, nepretenciozan način i činjenice iz doživljenog iskustva. Apsolutno pozitivna strana je i svojevrsni kontinuitet praćenja koji ovdje postoji kao uzročno-posljedična veza. Autori su nam dali prednosti originalnih stanovnika i pisanja iz prve ruke. Držali su se onoga - što točnije iznositi i sve pojedinosti o životu i seljačkoj kulturi. Upravo oni koji poznaju narod - kako bi etnologija uspjela doći do odgovora na određena pitanja. Jedan od najinteresantnijih likova žena stvaralaca na području narodne baštine svakako je Kata Jančerova.

Život sela i seoski zapisivači

Desno Trebarjevo

Hrvatska pučka etnografkinja (Trebarjevo Desno, 25. studenoga 1876. - Trebarjevo Desno, 8.ožujka 1953.). Po uputama svojega brata Antuna Radića u lokalnom je govoru slikovito opisala mnogobrojne etnografske pojave i kulturnu tradiciju rodnoga sela. Monografija Trebarjevo , u izdanju Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena (1898., 1901.), autentičan je izvor o seljačkome životu sisačke Posavine s kraja 19. stoljeća. Otac Imbro Radić živio je u staroj zadruzi Radićevoj u Trebarjevu do svoje 21. godine. Sa svojom ženom Janom oženio se 26. siječnja 1853. godine. U procesu raspada zadruga dobio je malo zemlje ali je uspio utrostručiti svoje imanje za života. Radi unapređenja svog gospodarstva Imbro si je sagradio i vodenicu. U 24 godine Jana mu je rodila jedanaestoro djece i odgojila devetero, tri kćeri i šestoricu sinova. Rodom iz zadruge Posilovića, Željezno Desno, bila je sitna ali nadarena govorom. Katarina Ana, jedanaesto i najmlađe dijete, miljenica sve svoje braće, a naročito brata Antuna. Živjela je u Trebarjevu sve do svoje smrti. Udala se za Imbru Jančera iz istog sela i imala s njim petero djece, četiri kćeri i sina. Naradila se u životu na svom imanju, ali je uz to uspjela – pod vodstvom i uputama svog brata, po njegovoj glasovitoj Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu , sabrati mnogo građe iz života samog sela i njegove okolice. Njeni opisi tiskani su još za života Antunovog u tri knjige Zbornika za narodni život i običaje Južnih slavena .

KATA JANČEROVA, Jančir (Jajnčerova, Janjčir)

Kata Jančerova, autorica monografije Trebarjevo

Brat Antun, urednik Zbornika , nije joj pomogao u novcu već joj je dao svoju Osnovu i uputio je kako će pisati. Kata je pisala oko dvije godine, ali monografiju nije nikada završila. Jedan dio je tiskan u svesku III 1898. godine, a drugi u knjizi VI 1901. godine Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena . Ostatak rukopisa se čuvao u Etnološkom zavodu tadašnje JAZU, poslije HAZU u Zagrebu. Na 150 objavljenih stranica pisala je o različitim temama: svakidašnji običaji, običaji kod gospodarskih i zajedničkih poslova i pravni običaji. O prirodi: kraju i mjestu; vodi, zemlji, zraku i vremenu; tlu, zemlji, poplavama; bilju i životinjama. O životnim potrepštinama, selu i okolini; kući, dvorištu i pokućstvu, gospodarskim zgradama i gospodarstvu. O odijelu i obući: od odijela za djecu, preko muškog do ženskog odijela. Antun Radić je etnologiji namijenio zadaću: ona mora doći do općenitih zakona po kojima narod živi i misli, ali i naći uzroke tim zakonima. Iako je završila samo dva razreda pučke škole u Martinskoj Vesi Kata je dala veliki doprinos bilježenju ovdašnjih elemenata tradicije – odnosno prezentiranju svoje kulture što je vidljivo iz samih primjera.

Tekst Kate Jajnčerove o selu Trebarjevu objavljen u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“, sv. III 1898. godine

OBIČAJI KOD JELA (Gdje se kad jede) V lete, da se po pole dela, onda se je segde, same da ne čovek gladen. Gda idu ludi jorat na daleke pole, onda si na kole odvezu plug i krmu, i zemu si v torbu sira i kruva, a če dojdu žene nakapat, onda donesu one kakve rane. Kad ljudi kose sjenokoše, sneja donosi košar i korbu. Kad žene beru bažul po čitav dan, nose si sobom jesti: v jutre se naje doma, a tam si zeme krušca, teru jabučicu, slivicu, ili brosku. Kad svet bere kukuruzu – saka gospodarica pred brajne pričuva sira i jajec, kej družine na pole pošne pražetine i sira. OBROCI Prvi obrok ujutro je ruček, a zovu ga neki i froštuk. Poldašni jobrok se zove južina, a negdi i jobed. Trejti jobrok je večera. To je naša rana: v jutre žgance i za žganci, sirutke ili sira. Za poldan si kuva gospodarica dve rane: kramper i zelje. Za mesojeđe – od Božiča do fašejnka i od Vuzma do Jendraša – vrže gospodarica družine sakomu založaj mesca v ranu kuvat. Sirotinja kuva kiselicu za ručak i bažulovu juhu; obično se jedu u korizmi. NAROČITI GOD ˗ Božič, Vuzem, Trojaki, Sesvete – onda se kuvaju tri rane. Onda skuva babica na kokoši rezance, ili na jejce strajba, razmuti mele i to pušća nuter frfliće. Onda tu juvu nose prvu na stol, onda kramper, onda zelje, onda mese kuvane, onda pečene i k nemu rena, ili cikle, ili namočene vugorkov. Onda si nareže na tajneric i gibanice, ki si kej speče. Umjetnički izraz cjelokupnog teksta je svakako u govornim dijelovima, u stilu prepričavanja – domaći jezik i govor. Izvornost zapisivača i dostupnost izravno zapisanog i opisanog iskonskog života. Pripovjedačica daje vrlo konkretne primjere i kroz doživljaje, spominjanje osoba i njihovih djelatnosti, ali i osobnih karakteristika. Izreke-poslovice, način komunikacije i obraćanja, te stupnjevanje i razlikovnosti naglašene unutar zajednice, domaći i gosti. Nesumnjivo je da su za etnologiju veliki značaj kao objedinjeno gradivo o određenom području imale monografije nastale na prijelazu 19. u 20. stoljeće, među kojima je i Trebarjevo . Ali isto tako i rijedak doprinos žene-autorice, zapisivačice, istraživačice i prezenterice. Dala je mnoštvo podataka iz svakodnevnog života na osnovu razlikovnosti na kojoj se i u samim uputama Osnove inzistiralo. Njeni prožeti detaljima opisi ujedno su prikazivali međuljudske odnose, poštivane i održavane, makar prešutne običaje sela, položaj žene u odnosu na muškarce i cjelokupnu zajednicu, zaboravljeno poštivanje vrijednosti ali i hijerarhiju u svemu.

Iz monografije „Trebarjevo“

Mlin na Savi i prizori iz svakodnevnog života

IVAN CVETKOVIĆ CEVEK

Seljak-zapisivač kako se sam nazivao, entuzijast i dugogodišnji suradnik Gradskog muzeja Sisak na riječi i na djelu. Od 60-ih godina 20. stoljeća predano uvijek spreman na suradnju – u prilozima i sudjelovanju u prezentacijama godišnjih običaja svog rodnog posavskog kraja i Trebarjeva koji su mu bili u srcu i duši, i peru. .. Za života Antuna i Stjepana Radića narod je u Trebarjevu živio pretežno u zadrugama. Bilo je slučajeva da su po tri, pa čak i četiri generacije živjele zajedno. Zadruga je imala svoga gospodara i on je predstavljao i zastupao zadrugu, te nalagao što će tko raditi kroz dan. Njegova žena bila je gospodarica i uz pomoć nekoje od snaha starala se o jelu i drugim kućanskim poslovima. Ostala družina bivala je raspoređena na druge poslove kao npr. konjar, svinjar i ostalo. Trebarjeve je navek bile imućne i napredne sele. Nu bile je i siromakov, teri su celi dan kopali za deset kil kukuruze ili kosili za jenu kilu masti. Neki siromaki čuvali su blage na paše same za male oblače…Kdo je imal koprivu za škrlakem bil je znak da oče služiti. Nekad su se u Desnom Trebarjevu gradile velike zadružne kuće-iže (hiže). I kuće i gospodarski objekti radili su se od najboljeg hrastovog drveta, kojeg je u okolici bilo u izobilju. Sjekla su se samo krupna debela stabla, visoka i ravna. Kuće su bile obično podignute na trijem, a bila je i koja prizemnica. Gradnja prizemnica se izbjegavala zbog poplava, pa su ih gradile samo siromašnije zadruge. Starije kuće su se radile od oblica, na „hrvaški vugel“ – preklopljeni krajevi, a novije od piljenih planjki, debelih od 3-4 cola i na „nemški vugel“ – otesani kraj. U prizemlju su bile dvije zatvorene prostorije, zvane prva i zadnja šuta, a između njih poluzatvorena podiža. Šute su služile kao spremište ljetine, a podiža kao kolnica ili za spremanje poljodjelskog alata. S boka kuće natkrivene stepenice vode u zatvoreni ganjak na trijemu iz kojeg se ulazi u ostale prostorije. To su iža ili družinska soba, ižica i zadnja iža. Iža je najveća prostorija i u njoj se odvija život zadruge. Ižica je kuhinja i spremište živežnih namirnica, a zadnja iža ili komora služila je za spremanje posteljine i odjeće za spavanje. Na kraju ganjka išlo se u zahod. Na tavanu se dimilo meso i spremao kukuruz. Pod je u svim prostorijama bio nabijen ilovačom, kao i stijene koje su bile i okrečene. Dvorište je bilo ograđeno pletenom ogradom. U velikim zadrugama, na okućnici bili su čardaci – manje zgrade za bračne parove. Bile su to još: štala, svinjac, kokošinjac-kurečica, bunar s kopanjem, drvocijep i kuvarna kao ljetna kuhinja, te krušna peć. Len i konople, retke se sad uzgaja, a renše je to delala svaka iža. Obradom i preradom lanenog vlakna bavile su se žene. Od lanene pređe žene su tkale na razboju platne za se potrebe svoje ukućanov. Često putov takve platne ukrašavale su vezom na ruke ili na razboju – prebiranjem.

Ivan Cvetković Cevek, kazivač – zapisivač iz Desnog Trebarjeva

Ljudi su nosili domaću nošnju sve do kraja Prvoga svjetskoga rata, a žene do sredine 20. stoljeća. Muška nošnja sastojala se od rubače, gaća i lajbeka, a ženska od opleća ili švabice, zaslona/zastora i rubače. Kao pokrivalo za glavu, žene su nosile poculice i peče. Kako je nošnja bila prostrana, trebalo je potrošiti mnogo platna, koje je slagano i skretano. Na nogama su nosili opanke, a kasnije cipele. Imućniji ljudi nosili su kožure i čizme, a njihove žene zobune, ćurke, cabajke, reklece, a kasnije mentene i bogato ispunjene zastore. Svetašna nošnja bila je od lena, a svagdašnja od konopljenog platna. Postelina je bila od kudele, a koberi od vrlatje pređe; ne predene već sukane na vrlec. Vreće su bile od grubog platna. .. Godišnji običaji: VUZEM – VUZEMICA, Uskrsni krijes Još za dana prve (i potle večerne) redile su se vuzemice. Vuzemica se redila tak da su se četiri veliki drugi (kolci) zabili v zemnu. I med ne se slagale perušijne, pleter, konoplijne i druge na križ i čim višeše, jer se je jake gledele i pazile nate čija vuzemica bu vekša. Dole se vrgle rastove drv ka su držala duže jogen, na kem se je pekle mese i pražila jajca. Deca su znala pucati z rastovim vuglenem. Vuzemica se prižgala kej ranevše, tj. v zorju. Išle se k vuzemice veseleć i popevajuć. Pila se rakija, susedi su čestitali pisani vuzem. Znali su i tamburaši dojti k vuzemice, pa se je negde slavile do jutra, čak do rane meše.

KAPUTIĆ, Martinska Ves, 20. stoljeće Ženski gornji odjevni predmet od debljeg materijala: samt, pliš. Svijetlo smeđe boje, vuče na sivkasto. Nosi se kao zimski kaputić na osnovnu nošnju. Ima pet većih sivkastosmeđih gumba. Sa strane dva džepa postavljena ukoso. Remen sa crvenim plastičnim kopčama – veže se u struku, a tako je i krojena. Širina donjeg dijela je u faldama. Poseban dodatak na kragni – našiveni lila cvjetići. VL: Gradski muzej Sisak NV. Oznaka:510:SIK 2793

RUBAČA, Martinska Ves, 20. stoljeće Suknja od domaćeg lanenog grubljeg platna. Sastavljena je od 5 pola od kojih je prednja bez ukrasa. Složena je u nabore, a u struku je skupljena i veže se ošvicom. Pri dnu rubače je našiven cvjetni motiv roza i žutom svilom oko kojih su konture cvjetova i sitne kružnice izvedene tehnikom tveza i bijelim koncem. Rubača pri dnu završava valovito. VL. Gradski muzej Sisak, INV.oznaka:510:SIK 80

ZASTOR, Martinska Ves, 20. stoljeće Pregača od domaćeg lanenog platna koja je sastavljena od dvije pole. Zastor je složen u nabore, skupljen u struku i veže se ošvicom. Motiv je krupan i prebiran, ruže rađene svilom crvene, žute, tamnoplave i bordo crvene boje. Zastor je obrubljen čipkom. VL.Gradski muzej Sisak, NV.oznaka:510:SIK 79

MUŠKA RUBAČA, Martinska Ves, 20. stoljeće Muška košulja od domaćeg lanenog platna. Prednjica i leđa su oko vratna sitno nabrani. Oko vrata su skupljeni uspravnim ovratnikom koja završava tvezenom čipkom. Rukavi su široki, dolje su skupljeni kolirićem i kopčaju se. Na rubu kolirića je tvezena čipka. Do polovice prednjica je raspor i „falda“ vezena tehnikom tveza po tvezu bijelim pamukom i stiliziranom cvjetnom ornamentikom. Kopča se bijelim gumbima. VL. Gradski muzej Sisak, INV.oznaka: 510:SIK 77

GAČE, Martinska Ves, 1940. god. Muške gače od domaćeg lanenog platna. Nogavice su od jedne pole, šav je na unutarnjoj strani. Između nogavica je umetnuto kvadratično platno „turi“, sprijeda ima raspor i veže se gačnjakom. Jedini ukras su rojte – rese na rubu nogavica. Gače je izradila Bara Kovačić. VL.Gradski muzej Sisak, INV.oznaka:510:SIK 1683

OPANCI, oko 1961. god. Muški opanci zvani kapičari izrađeni su od crne kože, a džon je od smeđe kože. Opanak je potpuno zatvoren. S prednje strane ima kao mali jezik, a vrh mu je rupast. Ima dugo remenje koje se obavija oko nogu. VL. Gradski muzej Sisak, INV.oznaka:510:SIK809/2

Razglednica s motivom narodnih nošnji Posavine s prikazom rodne kuće braće Radić

Na poleđini se nalazi zapis Ivana Radića Bijelog (Tominog), nećaka Stjepana Radića

ANTUN RADIĆ, hrvatski etnolog, političar i publicist (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1868. – Zagreb, 10. veljače 1919.)

Antun Radić rođen je 11. lipnja 1868. godine u selu Trebarjevo Desno kraj Siska, kao osmo dijete u obitelji Imbre i Ane (zvana: Jana) Radić. Upravo je njegova majka imala veliki utjecaj na Antunovo daljnje djelovanje jer se uvijek zalagala za seljačka prava. Antun Radić je bio hrvatski etnolog, političar i publicist. Osnovnu školu pohađao je u Martinskoj Vesi kod Siska, a tijekom osnovnoškolskog školovanja Radić je bio najbolji učenik ne samo u svom razredu već i u školi općenito. Bio je staložen, marljiv, znatiželjan, dobar i uzoran učenik. Nakon završene osnovne škole imao je silnu želju nastaviti daljnje školovanje. Iako su roditelji oklijevali u odluci jer nisu imali novca za smještaj, hranu, školske potrepštine i školarinu, ipak su popustili i Antuna poslali u Zagreb jer su shvaćali važnost pismenosti i obrazovanja, gdje je upisao Zagrebačku, gornjogradsku klasičnu gimnaziju početkom školske 1881./82. godine. Nakon završetka gimnazijskog obrazovanja, školovanje je odlučio nastaviti na zagrebačkom Sveučilištu. Godine 1888. počinje studirati slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu, a kako je govorio ruski, njemački, francuski i talijanski jezik, školsku godinu 1891./92. školovao se u Beču. Tijekom studija poseban interes pokazuje za rusku književnost. U djelima ruskih pisaca uočava odnos između „inteligencije“ i „naroda“, odnos „inteligencije“ prema narodnoj kulturi te ističe tendenciju ruskih književnika za rješavanje teškog položaja ruskog seljaka. Upravo to postaje misao vodilja njegovog daljnjeg osobnog, ali i političkog djelovanja. Doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1892. godine temom O nekim eshatološkijem motivima u hrvatskoj književnosti. Neposredno nakon doktorata, počevši od 2. studenog 1892. godine, Antun Radić postavljen je za profesora gimnazije u Osijeku gdje je predavao hrvatski i latinski jezik. Od 10. veljače 1893. godine premješten je s osječke na požešku gimnaziju, no u Požegi se nije zadržao dugo. Već 20. kolovoza iste godine dobiva premještaj na varaždinsku gimnaziju. U Varaždinu je oženio svoju dugogodišnju djevojku Vilmu Vidulović koja je do tada bila upraviteljica Gradske više djevojačke škole. Nedugo nakon vjenčanja, Antun Radić postaje upraviteljem Gradskog ženskog liceja u Varaždinu gdje je ujedno predavao hrvatski, francuski i matematiku. Zbog svojevrsnog političkog sukoba i nepokoravnja tadašnjem županu Varaždinske županije, 10. kolovoza 1895. godine premješten je na zagrebačku

Život i rad Antuna Radića

Klikni na sliku

Narodoznanstvo i Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu

Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ dr. Antuna Radića objavljena u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“ sv. II 1987. godine. Programski tekst koji je odredio osnovnu zadaću narodoznanstva i utemeljio hrvatsku etnologiju kao znanstvenu disciplinu.

Stjepan Radić, bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom. Jedan je od velikana hrvatske povijesti. (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871.. – Zagreb, Žrtva ubojstva: 8. kolovoza 1928., Zagreb. Pogreb: 12. kolovoza 1928.)

Djetinjstvo i školovanje Stjepana Radića

Indeks Stjepana Radića

Diploma Stjepana Radića

Fotografi ja Stjepana i Marije Radić s djecom, Milicom, Mirom, Vladimirom i Brankom.

Politički aktivizam

Slavenska knjižara i publicistički rad Stjepana Radića

Klikni na sliku

U novoj državi pod vlašću srpske dinastije Karađorđević, Stjepan Radić je zbog borbe za hrvatsku ravnopravnost dolazio u sukob s režimu bliskim strankama i vladama. Zbog svojih je istupa bio kažnjavan zatvorom, a bio je i prisiljen zbog opstanka same stranke mijenjati joj ime. Iako je u nekoliko navrata kratko obnašao dužnosti u kraljevskoj vladi te ga dužnosti nisu odvratile od njegove političke borbe. U toj političkoj borbi često je bio napadan u člancima koji su izlazili u režimu bliskim tiskovinama. Parlamentarnim jačanjem stranke na području Kraljevine SHS, Stjepan Radić kao njen vođa predstavlja veliku prijetnju režimu. Prije kobne 1928. godine bilo je pokušaja eliminacije Stjepana Radića kao vođe seljačkog pokreta. Na početku 1928. godine na audijenciji kod kralja Aleksandara nakon Radićevog izlaganja plana djelovanja kralj mu se obratio riječima: „ Hoćete li dospjeti, da ćete sve to, moći provesti!“ U beogradskim tiskovinama bliskima režimu objavljivani su članci koji su pozivali na uklanjanje Stjepana Radića s političke scene, a vrhunac obračuna s politikom Hrvatske seljačke stranke i njenim vođom bio je atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u Skupštini u Beogradu. Neposredno po Radićevu dolasku u Beograd, prije održavanja same Skupštine, upozoravan je da ne dolazi u Skupštinu ali izjava koju je dao zastupniku Sekuli Drljeviću odražava njegove životne ideale zbog kojih je i stradao: „Ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.“ Dana 20. lipnja 1928. godine nakon burne rasprave, koja je bila povod pripremljenom atentatu na vodeće predstavnike Hrvatske seljačke stranke, pripadnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić puca u hrvatske zastupnike. „… U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver . Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu , te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi

Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: »Ha! Tebe sam i tražio!« I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.“ U atentatu su ubijeni Đuro Basariček i Pavao Radić, a ranjeni Stjepan Radić, Đuro Granđa i Ivan Pernar. Od posljedica ranjavanja Stjepan Radić je preminuo 8. kolovoza 1928. godine. Atentat na zastupnike bio je indirektan povod u proglašavanje diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine.

Atentat u Skupštini

Fotografije sprovoda Stjepana Radića, Zagreb, 12. kolovoza 1928.

Marija Radić s članicama i članovima "Seljačke sloge" u Odri 1938. godina

Otkrivanje spomenika Antunu i Stjepanu Radiću, rad kipara Roberta Frangeša Mihanovića 25. srpnja 1937. godine, Desno Trebarjevo

Katalog Antun i Stjepan Radić Sinovi Trebarjeva u PDF formatu možete skinuti ovdje: LINK