Stjepan Radić rodio se u selu Desno Trebarjevo pokraj Siska 1871. godine, kao deveto od jedanaestero djece, u obitelji siromašnoga seljaka Imbre i Ane (Jane, rođene Posilović).
Od rođenja je patio od prevelike kratkovidnosti koja se s godinama pogoršavala te je u kasnijim godinama života bio gotovo slijep. Prvi puta bio je uhićen početkom svibnja 1889. godine u Zagrebu i to zato što je na izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski u kazalištu stojeći u parteru, dva put uzviknuo:”Slava Zrinjskomu, dolje tiranin Héderváry”. Nakon toga u dvorani je zavladala tišina a jedan redar Radiću je pokušao zatvoriti usta. Redarstveno je kažnjen s tri dana zatvora a njegov boravak u zatvoru nije imao posljedica na njegovo školovanje i bilo mu je dozvoljeno nastaviti školovanje te završava šesti razred gimnazije.
Tijekom školskih ljetnih praznika mladi Radić odlazi u Rusiju, po povratku je stavljen pod policijsku prismotru “kao ruski vojni špijun” a početkom nove školske godine isključen je iz škole kao “politički sumnjiv”. U travnju 1890. godine ponovno je uhićen i odveden na promatranje u bolnicu Milosrdne braće gdje je zadržan nekoliko dana te “pod oružničkom pratnjom” otpraćen u svoje rodno Trebarjevo Desno, no ni tu nije bio pošteđen uhićenja i kažnjavanja pošto je jednom prigodom intervenirao prigodom jednog noćnog oružničkog uredovanja te je bio kažnjen od kotarskog predstojnika s osam dana zatvora.
Nakon skoro godine dana provedenih u rodnome selu, u jesen 1890. godine, vraća se u Zagreb i priprema za ispit zrelosti. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. godine zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. Bilo je to u Sisku prigodom obilježavanja 300. godišnjice pobjede hrvatskoga bana Tome Bakača nad Turcima kada je u svom istupu progovorio protiv bana Khuena što je okarakterizirano kao verbalni napad na bana i njegovo političko djelovanje. Nakon što je mađaron Gjuro Fabac nazdravio caru i kralju Franji Josipu I. i banu Khuenu, Radić je uzviknuo: “Pereat ↓1 magjarski husar… ja mislim, da mi slavimo 300. godišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo pašovanje magjarskog husara…” te je nakon toga nastala u dvorani galama, a neki su od uzvanika Radiću dobacivali da je balavac nastojeći ga prekinuti u njegovom govoru i tražeći neka se pozove stražar na što je Radić odgovorio “da sam najmanje balavac zato što nedopuštam, da se nazdravi čovjeku, koji već 10 godina tlači Hrvatsku”. Zbog tih je riječi optužen u Petrinji pred Sudbenim stolom, 16. kolovoza 1893. godine. Nema podataka koliko je dugo bio u pritvoru a nakon toga otišao je u Prag gdje nastavlja studij. U pismu, od 21. rujna 1893. godine, bratu Ivanu iz Praga piše:
“(…) Marljivo učim i sve više valjanih i novih stvari čujem i vidim, kao što sve više valjanih ljudi upoznajem. (…) Ja sam posvema sretan i ovako, jer se po mogućnosti pripravljam da danas sutra uz pomoć pravednoga i vječnoga Boga i iskrenih i vjernih prijatelja ujedinim i oslobodim Hrvatsku, našu od boga nam danu domovinu.
U Pragu je bio do početka sudskoga procesa a 13. listopada 1893. godine održana je glavna rasprava. Kaznu je izdržao u punom trajanju. Krajem 1894. godine upoznaje, na jednom izletu, svoju buduću suprugu Mariju Dvořák, Čehinju, maturanticu učiteljske škole s kojom se vjenčao u Pragu 1898. godine[8] a imali su četvero djece, Milicu (1899.-1946.), Miroslavu (Miru) (1901.-1988.), Vladimira (Vlatka) (1906.-1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912.-1983.).
Zbog isključena sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskoga tako da mu je daljni studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske Monarhije.[8]