Radićevo etnološko djelovanje ograničeno je na kratko razdoblje od 1896. do 1902., njegove teorijsko-metodološke zamisli i koncepcije u djelu Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897.) učinile su ga utemeljiteljem hrvatske etnologije kao samostalne znanosti. Osnova je zamišljena kao iscrpna i opširna uputa za etnografski rad na terenu te kao sredstvo za istraživanje seljačkoga života. U uvodnom dijelu Radić ističe kako je došlo vrijeme da se utemelji nova znanost, narodoznanstvo ili etnologija, a predmet njezina istraživanja bili bi narod i narodna kultura.
Objašnjavajući odnos tih dvaju ključnih pojmova, Radić postavlja tezu o dualnoj socio-kulturnoj strukturi hrvatskog naroda, tvrdeći da ona sadrži dvije sastavnice: narod (seljake) i »gospodu« (neseljake) te da svaka od tih dviju sastavnica ima svoju kulturu. Kultura – osnovna kategorija njegove teorijske koncepcije, razlaže se, dakle, na narodnu/seljačku i gospodsku/neseljačku, ili, prema Radićevoj izvornoj terminologiji, na »kulturu srca« i »kulturu uma«. Radić nadalje ističe da kultura ima integracijsko i segregacijsko svojstvo: unutar nacije djeluje ujedinjavajuće, a unutar etničke i društvene zajednice razjedinjavajuće (odvajajući narod/seljake od gospode/neseljaka). Samo narodnu, seljačku kulturu on smatra izvornom hrvatskom, objašnjavajući da su se u »gospodsku« kulturu uvukli tuđinski utjecaji. Radić je također razradio i pitanje etnografske i etnološke znanstvene metode.
Njegov je izričiti zahtjev da građu o narodnom životu zapisuju oni koji po njegovu uvjerenju jedini mogu spoznati »dušu narodnu«, a to su oni koji u toj kulturi žive i sudjeluju, dakle sami seljaci, i to doslovnim zapisom, odnosno u svojem izvornom jeziku/govoru, ili eventualno intelektualci seljačkoga podrijetla (npr. seoski učitelji, svećenici i sl.). Zapisanu etnografsku građu zaprimaju znanstvenici na čitanje, redigiranje, provjeru, analizu i interpretaciju te objavljivanje. Smisao i potreba etnološkoga istraživanja, prema Radiću, proizlaze iz dvaju ciljeva, znanstvenoga (traženje općenitih zakona po kojima narod živi i misli i njihovih uzroka te vrjednovanje tradicijske kulture) i političko-ideološkoga (»pomirenje naroda i gospode«, međusobno poštivanje njihovih kultura, uključivanje seljaštva u politički život kao ravnopravnoga partnera i političkog subjekta).
